O projektu
Lijep pozdrav, dragi drugari!
Sav naš “posao” ovdje jeste biti otvorenima za sve ono čime nas Postojanje časti, sve te darove radosno iznositi na svijetlo dana i nesebično dijeliti sa drugim ljudima. U tom duhu, kroz ovaj tekst želim podijeliti sa vama ono što mi je najvažnije – viziju koja mi/nam je (za)data.
Nakon mnogo godina proučavanja tema koje su vezane za duhovni samorazvoj i prakse meditiranja, u rani početak prošlog ljeta dogodilo mi se iskustvo potpuno drugačijeg reda. Neću ovdje pisati o tome, već o onom što se dogodilo narednog jutra.
vizija
Čitavo biće mi je pulsiralo u ritmu onog što mi se dogodilo prethodne večeri i kao što to obično biva nakon uspješnih meditacija, i tog jutra sam poželio da doživim slično iskustvo, naivno vjerujući da je to moguće. Na lijepom sunčanom danu, krenuo sam u vježbu.
Slijedio sam sve korake koje obično primjenjujem, međutim od onog stanja ne da nije bilo ni traga, nego nisam bio čak ni u najobičnijem miru. Brzo sam razumio da sam upao u zamku očekivanja i odlučio da zaboravim ono što je bilo juče. Sjedio sam još neko vrijeme i nisam osjećao ništa, čak nijednu od uobičajenih senzacija. Ništa, predao sam se i odustao od vježbe tog jutra. Sjedio sam još neko vrijeme, a potom ustao i krenuo ka kući. Tih desetak koraka ću pamtiti dok sam živ. Koračajući, odjednom, sasvim nenadano, “ušao” sam u veoma neobično stanje – nazvao bih ga stanjem viđenja, iako nikakve slike nisam vidio. To stanje je trajalo svega petnaestak sekundi i nakon uvida koji sam imao, naglo se povuklo…
Vidio sam svoje pozvanje, misiju. Međutim, ono što me začudilo jeste da se to nije odnosilo samo na ovaj jedan život i na samo jedno zanimanje. Bilo je to viđenje višeinkarnacijskog zadatka, odnosilo se na više života i podrazumijevalo je čitav set afiniteta, profesija. Ono što sam neupitno znao, jeste da su moji prošli, sadašnji i budući dolasci ovdje motivisani tim “poslom”. Ako bi trebalo da u kratkoj rečenici opišem tu misiju, to bi bilo: graditelj novih ljudskih zajednica i životnih staništa.
U narednom dijelu teksta ću pokušati da vam ukratko opišem ta nova životna staništa odnosno zajednice.
Živa zemlja - povratak prirodi
Već šest-sedam godina bavim se proučavanjem i praktikovanjem permakulture. U najkraćim crtama, permakultura je oblast koja nas poučava životu u skladu sa prirodom, životu po uzoru na procese, veze i pojave koje postoje u prirodi. (tekst permakultura).
Sobzirom na to da sam se kroz ovu oblast intuitivno najviše zainteresovao za element zemlje, ovaj čitav projekt sam nazvao Živa Zemlja.
Naselja koja sam “vidio”, bolje reći – doživio, upravo su takva, živa i u svim aspektima po uzoru na prirodu, u neprestanom su nastajanju, kreaciji, promjeni. Krenuću od onog najbitnijeg – od čovjeka. Ovakva naselja grade i neseljavaju ljudi koji poštuju prirodu, njene univerzalne zakone i vode se njima; oni su spoznali da smo svi jedno, jedan veliki organizam (ljudi, životinje, biljke, tlo, sama planeta Zemlja, tj. čitava kreacija). Dakle, ljudi koji su svojim srcem spoznali da smo svi povezani i da svako dobro djelo, misao i raspoloženje, utiču bukvalno na sve žive elemente, na čitavu zajednicu. Po istom principu, loša djela, misli, emocije usmjerene/upućene biljci, životinji, vodi, čovjeku… utiču na sve, na čitavu kreaciju.
Ovi pojedinci osvješćuju svrhu svog postojanja, spoznaju ko/što oni Jesu i zašto su došli ovdje. Otkrivaju svoje individualne potencijale, talente, pozvanja i radosno ih izražavaju i dijele sa drugim ljudima, na opšte dobro. Ne postoje besmislena zanimanja kao što je to slučaj u današnjem ustrojstvu svijeta. Svaka individua osvješćuje svoje prirodno zanimanje, kao i čitav spektar afiniteta i sposobnosti, i slobodno ih i kreativno izražava. Ovakvi ljudi sve što rade, rade sa ljubavlju. Potpuno su svjesni svog doprinosa zajednici, čitavoj kreaciji, oni su sami bogovi u malom. Svako je jednako bitan – čovjek koji proizvodi hranu, onaj koji kreira čitava naselja ili slikar.
Sama fizička naselja su izgradjena po principima permakuture. Prilagođena su krajoliku i klimatu u kojem se nalaze. Veoma se vodi računa da su usklađena sa elementima vode, zemlje, zraka i vatre. Dakle, nisu izložena jakim vjetrovima, pozicionirana su prema jugu, tj. suncu, i organizovana su tako da se veoma cijene element vode (sakupljajući je) i element zemlje (regenerišući je). Sva energija stvorena je iz prirodnih izvora, dakle potpuno je obnovljiva, odnosno, beskonačna.
Same kuće, odnosno domovi, izgrađeni su od lokalnih prirodnih meterijala koji odgovaraju zahtjevima lokalne klime – ovakve kuće nazivaju se i zdravim domovima. Domaćinstva su organizovana tako da su niskoenergetska, što znači da imaju svoje sisteme za stvaranje električne energije i vodosnabdijevanje, proizvode dio hrane za sopstvene potrebe, i naravno, odgovorno se staraju o svom otpadu. Kako bi to (djelimično) izgledalo u praksi, možete da pogledate u videu u kojem sam dao kratak prikaz naših praktičnih eksperimenata na ove teme. Napominjem da je to bio moj prvi pokušaj da pravim video pa se ne obazirite na tehničku nestručnost, držite se suštine. Inače video je nastao povodom istraživanja ‘šta je to najvrednije, a što mogu podjeliti sa svijetom’. Uživajte. 
Dakle, probajte zamisliti svijet u kojem su svi žitelji slobodni stvaraoci, gdje je nadahnut svaki čovjek i takav jedva čeka da izrazi sebe i svojom kreacijom doprinese životu drugih ljudi, čitavog svijeta oko sebe. To je svijet zdravih ljudi, odnosa, domova, hrane; svijet gdje se Bog/Postojanje realizuje kroz čovjeka. Ovakav svijet ne samo da je moguć, već se ovakav svijet upravo sad rađa na našoj planeti. Ako ste se čitajući (osjećajući) ovaj tekst našli pozvanim na bilo koji način – da učestvujete, komentarišete, doprinesete, ili su vam potrebna znanja, konsultacije iz neke od ovih vrijednih oblasti, budite slobodni da mi/nam se javite.
Pozdrav iz srca!