Bijeg iz vrtića

Pozdrav, dragi drugari!

Odlučio sam ući u najveći izazov do sada i staviti cijenu na svoj rad iz srca, tako da vam za čitanje ovog teksta predlažem da mi platite iznos od 11 (jedanaest) eura, a na kraju teksta ću vam napisati način kako to možete da učinite. Želim vam da uživate u čitanju i da vam ovo djelo dobro čini!

Tog, sasvim običnog proljećnog podneva, bio sam sretan što vidim mamu koja je došla po mene u vrtić. Dok je pričala sa vaspitačicom, stajao sam među drugarima i čekao da me pozove i povede kući. Ambijent vrtića nisam volio, ali sobzirom da su me roditelji tu privremeno ostavljali, morao sam da se adaptiram, odnosno da glumim da mi je dobro. Doduše, često mi je tamo bilo lijepo, posebno kada bih se zaigrao sa drugarima, ali najradije sam želio biti sa roditeljima ili kod babe i dida u Sonkoviću (mamino rodno selo). Tamo sam mahom sam osmišljavao svoje igre, bio slobodan i ‘cijeli svijet je bio moj’. Razlog zašto u vrtiću nikad nisam ka mami potrčao, nije bio zato što sam bio stidljivo dijete (kako to odrasli misle), nego zato što sam se plašio da će drugari pomisliti da mi nije lijepo sa njima i da jedva čekam da idem kući. Plašio sam se da će me sutra odbaciti i da niko neće htjeti da se igra sa mnom. Dakle, moj problem nije bio da se igram sam, kao kod babe i dida na selu, već je moj strah bio da će me drugari odbaciti.

Ova priča se dogodila u Šibenskom vrtiću kada sam imao oko 5 godina. Kao i obično, i taj dan sam se igrao sa drugarima kada je mama s posla došla po mene. Bio sam presrećan kada sam je ugledao, ali to nisam pokazivao iz već opisanog razloga. Pred njima sam glumio kako mi se i dalje igra, a iznutra jedva čekao da me vodi kući, da bih bio sa njom. Dok sam ukipljeno stajao među njima i željno isčekivao da me uzme za ruku i povede, ili mi kaže: ‘Dejane, ajde skini kecelju i papuče, i idemo kući’-  čuo sam je kako izgovara: ‘Dejane, da li želiš da ideš sa mnom sada kući, ili želiš da se još igraš sa drugarima, pa da te posle uzme teta Bisa?’ Ajmeee majko, kao da mi je tri triske opalila u istom trenutku. ‘Zašto me to pita pred svima kada zna da jedva čekam da idem kući sa njom.’ – pitao sam se. ‘Dejane, da li želiš da ideš kući sada sa mnom, ili da te poslije uzme teta?’ – ponovila je. Znajući ishod u kojem neću javno reći šta želim, odnosno da hoću sada da idem kući, osjećao sam istovremeno duboku ljutnju i tugu. ‘Pa kako ne osjeti da ne mogu pred drugarima da kažem da želim da sada idem kući, kako ne zna da bi to značilo da mi nije lijepo sa njima i da im okrećem leđa – zašto me jednostavno ne uzme za ruku i povede kući?’ – vrištao sam u sebi. Pognute glave pred svima sam rekao da ću čekati tetu. Baš to sam i mislio, ‘čekaću’, jer za mene toga dana igra je bila završena. ‘Dobro, onda ostani, pa će te teta pokupiti za dva sata.’ – izgovorila je, poljubila me, i otišla kući. Bio sam toliko ljut i bijesan da bih je naradije ubio da sam mogao. ‘Zašto me ovdje ostavlja, zar ne osjeća da čitavim bićem želim da idem sa njom?’ – gušio sam se iznutra, a vaspitačica je nastavila kao da se ništa nije dogodilo: ‘djeco, ajmo da se igramo’. Srce mi se toliko steglo, da sam najradije želio da umrem: ‘kako to ne vide, kako to odrasli ne osjete?’ – plakao sam u sebi.

Sve mi je odzvanjalo u glavi i uopšte nisam bio tu sa drugarima. Vrtilo mi se da treba još dva sata, još dva preduga sata, u ovakvom stanju biti ovdje: ‘ko će to izdržati?’. Ono što me daleko više mučilo jeste što nisam bio otvoren da izrazim svoju želju da idem sa mamom. Osjećao sam ogromnu bol što nisam rekao što želim, utoliko veću pri pomisli da će se i sutra i prekosutra to isto ponoviti. Ta pomisao me potpuno slamala. Stajao sam, a u svijesti mi je odzvanjalo da li da uradim to ili ne, ne mogu, moram, ne mogu više ovako da živim, ne mogu. Potpuno izgubivši svijest o postojanju ičeg i ikog drugog, jedva sam smogao malo snage da upitam vaspitačicu da me pusti do zahoda da piškim. Sjećam se kao da je juče bilo kada sam se popeo na mali toaletni prozor i iskočio kroz njega u dvorište. Trčao sam preko dvorišta ka ulici dok je čistačica brižno vikala zamnom da ne idem na ulicu. Ni najmanje se nisam obazirao nego sam trčao koliko su me noge nosile, kao da je to bilo zadnje što činim. U kecelji i kožnim papučama, jurio sam strmim trotoarom ka kući, dok su me prolaznici u čudu gledali. Čuo sam glasove vaspitačice i čistačica, ali se nisam obazirao. Stigao sam je. Jedina scena koje se odatle sjećam jeste kako sklupčan oko maminih nogu plačem, dok nas okružuje desetak radoznalih prolaznika, uključujući vaspitačicu i čistačice.

Vratili smo se do vrtića da ostavim kecelju i papuče, i da uzmem moje patike, a nakon toga mama i ja smo otišli kući. Objasnio sam joj da me više nikad ne pita pred drugom djecom da li želim da idem kući, nego samo da me uzme za ruku i povede.

Nastavio sam i dalje da idem u vrtić, i sjećam se da su moji dani nakon ovog tamo bili mnogo lakši.
Ubrzo potom smo se preselili u Gaćeleze (tatino rodno selo) i tamo sam bio svoj na svome. Međutim ne zadugo, jer me čekala škola gdje su se moje muke uveliko nastavile. Za sada toliko, a o mom polasku u školu vam pišem prvom narednom prilikom.

Dopuna: Inače, ovaj teks je za mene bio najteži tekst u životu, više sam nad njim plakao nego dok sam jurio mamu po ulici. Krenuo sam da ga pišem 10.11.2021 u 22.45h nakon što sam doživio duboko i teško katrazično iskustvo koje me potpuno slomilo (koje ću vam jednom opisati), a završio sam ga tokom jutra, odnosno potpuno prepravio 11.11.2021 popodne.

Posvećujem ga mojoj lijepoj mami Mariji, i mom upornom tati Veselinu – ljudima koji su me ovdje dočekali, podigli i omogućili mi ovo ljudsko iskustvo. Takođe ga posvećujem i mojim duhovnim roditeljima, ‘tati’ Petru koji me je jedanaest godina nesebično ‘gurao i vukao’ ka svojoj pravoj i božanskoj prirodi, te ‘mami’ Natali, ženi koja me 15 mjeseci vodila kroz sopstvene mračne tunele i naučila kako da na svijetlo dana iznosim, odnosno izražavam svoju božansku suštinu.

Novac mi možete uplatiti posredstvom Western Unionana (dok ne nađem bolji način, jer u CG ne možemo primati upate putem paypal sistema), na ime Ergić Dejan, Sutomore, JMBG 0502983383322. Pošto novac pošaljete, uslikajte uplatnicu sa onim kodom i pošaljite mi je na [email protected]. Hvala!

Srdačno do narednog čitanja!

 

Autor: Ergić Dejan

prijavi se za nove priče