Dragi moj/a, ispričaću ti jednu anegdotu kroz koju sam razumio važnu životnu lekciju, a to je da želje iz srca jednog ljudskog bića, nikada ne mogu biti u sukobu sa željama iz srca drugog ljudskog bića, čak štaviše, usklađene su i međusobno se nadopunjuju. Međutim, još važniji nauk koji sam dobio kroz ovo iskustvo jeste kako da počnem da se oslanjam na sebe i u svakoj situaciji pravim svjesne izbore.
Početkom oktobra, sa prijateljima Sašom i Natali, radio sam na zajedničkom projektu – snimanju intervjua ‘Mi smo kreatori svih svojih iskustava’. Saša je moj najbolji drugar kojeg poznajem još od djetinjstva, a Natali poznajem tačno godinu dana i doživljavam je kao duhovnog učitelja, prijatelja, a od skoro i saradnika. Bio je to rad koji je samo na površini podrazumijevao snimanje intervjua sa Natali, ali na dubljem nivou bilo je to prevazilaženje onih nasuptilnijih prepreka koje se nalaze na putu do suštinskih sebe. Pet dana smo radili po deset sati na dan, često preskačući obroke i bez potrebe za odmorom od teme.
Šestog dana moja supruga Vesna je slavila rođendan i odlučio sam da odem do cvjećare da joj kupim lijep buket ruža. Natali je takođe izrazila želju da kupi Vesni poklon, pa smo se dogovorili da idemo zajedno. U trenutku kada smo napravili dogovor, momentalno i nesvjesno sam stvorio sliku: Natali i ja se nalazimo u cvjećari i ona mi pomaže u odabiru buketa; tačnije, potpuno se oslanjam na nju i ona mi bukvalno pokazuje koji ću da kupim.
Našao sam se sa Natali u 9h i krenuli smo kolima do grada. Prethodnog dana sam joj se žalio da osuđujem sebe jer mislim da sam kampanjac i da osjećam krivicu jer se nisam pripremio za intervju barem nekoliko dana prije snimanja. Čim smo krenuli, upitala me: ‘Dejane, šta misliš, kada sam bila spremna za izlazak iz kuće?’ Prije nego što sam i krenuo da pogađam, odgovorila je: ‘Tačno u 9h, ni minut prije, ni minut poslije’. Razumio sam šta želi reći, i bila je to snažna poruka za mene. Dodala je kako je potrebno napraviti vremensku strukturu, a nakon toga prepustiti duhovnoj inteligenciji da sve usklađuje na najbolji način.
U toku vožnje pričali smo o temama samorazvoja, a pri ulasku u grad hitro napravili plan kojim ćemo redoslijedom obaviti kupovinu. Prvo smo otišli do prodavnice gdje je Natali kupila poklon za Vesnu, a nakon toga i do prodavnice igračaka, gdje je kupila bager za našeg dvoipogodišnjeg sina. Na kraju smo krenuli ka cvjećari.
U gradu je bila gužva i padala je kiša. Parkirao sam se u blizini prodavnice cvijeća i spremao se da izađem iz auta. Iako sam želio da mi Natali pomogne oko izbora buketa, pitao sam je da li hoće da ide sa mnom do cvjećare ili želi da ostane u kolima. Odgovorila je da ako mi nije potrebna, ostala bi u kolima. Osjetio sam da je to njena istinska želja, i predložio da me sačeka, ali sam se odmah našao u problemu – to se nije uklapalo u moju sliku da će mi pomoći oko izbora buketa. Pri izlasku iz kola potpuno nesvjesno sam izgovorio: ‘Nema veze, prodavačica će mi pomoći’. Odjednom, iza sebe sam čuo Natalin oštar glas: ‘Dejane, da li ti je potrebna pomoć ili nije?’ Nedovoljno siguran u sebe, odgovorio sam da nije, izašao iz auta i krenuo ka cvjećari. U tom trenutku našao sam se u konfliktu: za sebe sam smatrao da ne umijem izabrati lijep buket, a sad sam rekao Natali da mi nije potrebna njena pomoć, niti pomoć prodavačice. Šta da radim sada? Ne mogu da se oslonim na sebe, niti na ikog drugog, a želio sam od srca da kupim lijep buket. Krećući se prema cvjećari osjećao sam se potpuno čudno, nekako kao da gubim sebe, kao da nestajem.
Spolja naizgled miran, a iznutra u praznini, ušao sam u cvjećaru i pozdravio prodavačicu koja je bila zauzeta aranžiranjem cvijeća. U trenutku kada sam se suočio sa situacijom, shvatio sam da sam izgubio svijesnost o sebi i da ako želim da kupim buket koji će uveseliti moju Vesnu, to momentalno moram promijeniti, odnosno ‘uključiti’ svijest o sebi. Ono što sam odmah shvatio jeste da ako izgubim taj kontakt i upadnem u ego program, neću izabrati pravi buket. Takođe, ako budem prodavačicu cvijeća posmatrao kao nekog ko mi se sviđa ili ne sviđa, ako je budem gledao kroz svoje predstave, dobiću od nje mrtvo cvijeće koje neće obradovati Vesnu… Ubrzo sam razumio da ja (ego) ne znam unaprijed kako buket treba da izgleda i da je neophodno da držim kontakt sa svojom suštinom da bi se pravi izbor dogodio, odnosno da izbor prepustim svojoj višoj inteligenciji. Kad sam postao svjesniji sebe, znao sam da je moja suštinka priroda i suštinska priroda ove djevojke jedna te ista suština i da oslanjajući se na sebe, slobodno se mogu osloniti i na nju, odnosno na njenu suštinu. Duboko sam osjetio da ako sam ovakav, ona će mi od srca ponuditi ili napraviti najljepši mogući buket. Shvatio sam da ne moram ništa da radim, samo treba da sam svjestan sebe, odnosno prepušten i u povjerenju u svoju istinsku prirodu.
Srdačno me pozdravila i upitala šta želim. Rekao sam joj da je mojoj ženi rođendan i da želim da joj kupim lijep buket cvijeća. Ukazala mi je na nekoliko već upakovanih buketa koji su stajali u mojoj neposrednoj blizini. Gledao sam u te poređane cvijetne aranžmane i odjednom uskliknuo – mirta! Bio je to prelijep buket crvenih ruža, ukrašen sa ovom aromatičnom mediteranskom biljkom. Nevjerovatna kombinacija, nikad prije je nisam vidio. Iako mi se buket sviđao, interesantno je da se nisam momentalno odlučio za njega jer sam u prodavnicu došao sa slikom u glavi – prodavačica aranžira buket na licu mjesta. Pitao sam je da li može da mi napravi jedan takav. Odgovorila ja da može i pitala me šta želim da promijenim, da li želim više ili manje ruža, ili možda mirte? Rekao sam da mi je baš takav lijep i da može isti takav da napravi. U nastojanju da me ne uvrijedi, odgovorila je: ‘Pa možete i taj da kupite, maloprije sam ga aranžirala’. Pod uticajem slike u glavi, pomalo iznenađeno sam je upitao: ‘Mogu i taj da kupim?’ Stajao sam još neko vrijeme pričajuči sa njom o mirti, o tome kako su stari Rimljani od njenih plodova pravili brašno i kako je u grčkoj mitologiji pripadala boginji Afroditi. Iznenadila se jer je mislila da je mirta otrovna, i da je korisna samo za liker. Ispričao sam joj kako mi je tetka prije par godina pravila preukusnu aromatičnu marmeladu od mirte i kako sam malo šta tako lijepo probao.
Pričajuči o toj svetoj biljci, ‘raskinuo sam ugovor’ sa svojom slikom u glavi i da aranžman mora da se pravi tu na licu mjesta i odlučio se za već napravljenu čudesnu kombinaciju ruža i mirte, za koju sam naknadno saznao da su je stari narodi koristili kao afrodizijak i da su je sadili u vrtovima da obezbijedi mir i ljubav među partnerima, a njene bijele cvjetove su nosili na vjenčanjima. Eto šta je izabrala moja božanska priroda – svetu biljku, simbol ljubavi i mira.
Platio sam buket, zahvalio se prodavačici i krenuo vani sa sviješću da će i njoj ovaj trenutak vjerovatno promijeniti život. Ušao sam u kola i pohvalio se Natali da sam kupio najljepši buket cvijeća ikad u životu. Nakon toga smo rekapitulirali trenutak mog izlaska iz kola i naknadno sam razumio šta se sve tu ustvari izdogađalo, prvenstveno u unutrašnjem svijetu.
Kroz cijeli život pratio me mentalni program (obrazac) da ne mogu sam da se odlučim za bilo koju želju iz srca, uvijek mi je bio potreban nečiji oslonac i stalno sam nekako tražio od drugih da donesu odluku umjesto mene. U dječačkom periodu bila mi je potrebna mamina saglasnost i odobrenje, a nakon toga sam tu potrebu za osloncem prebacio na ženu, duhovnog učitelja, prodavačicu, prijatelje… Shvatio sam da mi tražimo savjet od drugih jer nemamo taj oslonac u sebi; ustvari, mi ne tražimo savjet nego dozvolu, gotovo potpuno isto kao kad smo bili mali. Dobro je razumjeti da cijelog života tražimo dozvole od ljudi koji kao ni mi nemaju oslonac u sebi, te se svaki takav savjet/dozvola prije ili kasnije pokažu kao pogrešni. Ja sam došao do evolucijske tačke u kojoj više nisam mogao da izdržim da dozvolu za ostvarenje svojih želja tražim od nekog drugog, ko god to bio – žena, mama, duhovni učitelj/ica ili prodavačica. Dogodilo mi oslobođenje. Ova tačka je veoma neprijatna – morate se odreći sebe sebi poznatog i ući u stanje gdje ‘nemate za šta da se uhvatite’. To na neki način predstavlja smrt ali istovremeno i novo rođenje – duhovno rođenje. Npr. dok sam koračao ka cvjećari, nestajao sam, preciznije nestajala je identifikacija sa osobom; to je ono što u duhovnosti nazivaju ‘umrijeti da biste se rodili’. Ne treba da umre naše tijelo, niti mi sušitnski, umire naš koncept o sebi, odnosno naša sopstvena predstava o nama samima. Potrebno je nadići/ukloniti sliku o sebi i doživjeti sebe izravno, odnosno postati svjestan sebe istinskog.
Druga stvar koju sam razumio jeste da je kupovina ovog buketa prvi svjesni izbor koji sam napravio u životu. To je prvi izbor u kom sam se oslonio na sebe istinskog, nazovite to pravom prirodom, višim sebstvom ili duhovnom inteligencijom, sasvim je svejedno. Iako sam i do sada mislio da ja pravim izbore, niti jedan jedini izbor nisam napravio svjesno, već je svaki bio rezultat mentalnog programa. Da me ne biste pogrešno razumjeli, jako puno odluka u životu je bilo dirigovano iz moje duše, ali u životnoj fazi u kojoj nisam imao svijest o sebi, koliko god da su ti izbori bili ispravni, ostajao bih neispunjen. U suštini, nema ispravnih i neispravnih izbora; u istini postoji samo jedna mogućnost izbora i ispunjenja svojih želja, a to je da svjesno biramo. Taj izbor podrazumjeva našu potpunu predanost istini i odsustvo ega, da budemo budni iz trena u tren, i što bi rekao Krišnamurti, da umiremo svakog trenutka. A što znači umirati svakog trenutka, ko to umire? Umiru naše slike o sebi. Naš um će do kraja života da stvara slike i to je potpuno ok, a naš zadatak jeste da odlučimo ne vjerovati tim slikama jer su dio sjećanja, stare su i neadekvatne u novim situacijama i njihovo ostvarenje nam nikad neće donijeti ispunjenje. Naš posao je da svjesno odlučimo pažljivo slušati i slijediti svoju duhovnu inteligenciju. Dobro je znati da se to vježba ali i da je teško da do toga dođemo sami. Meni su u tome pomagali i pomažu mi moji učitelji svjesnosti, Petar, već godinama, i odskora Natali. Iako sam sav ‘posao’ odradio sam, i na kraju ono što se kaže ‘sa litice sam skočio’, njihovo prisustvo je bilo presudno. Da ih moja duša nije pozvala ostao bih samo kao mogući potencijal, onaj koji u školi nije znao kako da započne svoje pismene zadatke iz jezika i koji je iz tih zadataka tek ponekad dobijao dvojku.
Osvjestio sam još nešto važno u kontekstu odnosa sa mojim učiteljima, koji su mi pomogli i kojima sam do neba zahvalan. Ja sam iz njih crpio i crpim svoju sopstvenu vrijednost. S obzirom na to da mi nesebično pomažu, sve vrijeme gledam u njih kao u božanstva i čekam da potvrde moju dobru meditaciju ili moj rad, uvide i spoznaje, odnosno indirektno čekam da mi kažu da vrijedim. Ako pogledate sebe, vidjećete da to radite svaki dan i to što bi se reklo, prekovremeno. (😊) Sve što radite u životu motivisano je samo jednom željom – da vam drugi ljudi potvrde da vrijedite, da osjetite da vrijedite. Znam to vrlo dobro, jer cijeli život ‘hodam sa tom naljepnicom na čelu’ – ne vrijedim. Bukvalno cijeli život, otkad sam se rodio. To je nepodnošljiva bol. Suštinski, to je uzrok sve patnje i boli koju čovječanstvo osjeća. To je ono neizdrživo u nama, ono što ne uspijevamo nikako da prevaziđemo. Čak mnogi upadnu u zamku i pomisle da će im željeni partner, imetak ili dobar društveni status popraviti tu sliku, odnosno osjećaj, da će im pomoći da olakšaju duši, da će im donijeti ‘vrijedim’, ali sve je to uzalud. Naša nutrina je prazna i svi novci i statusi samo privremeno uspijevaju amortizovati ovaj naš nemio osjećaj, nakon čega opet i opet izranja ono ‘nisam vrijedan’. I da vas pitam, znate li koji se ljudi osjećaju najnevrednije? Oni koji puno svoje energije ulažu da amortizuju taj osjećaj – naučnici, profesori, doktori, političari, ljudi od statusa i novca, ljudi od velike popularnosti, ljudi vanjske ljepote… svi oni duboko u sebi znaju da im ništa od ovoga ne pomaže, ali ne znaju način kako da nađu izlaz. No, to je sve potpuno normalno dok se nalazimo u takozvanoj ego svijesti. Dobro je znati da izlaz postoji, jer u svojoj suštini svaki čovjek vrijedi kao suvo zlato. Svako od nas je bogu ludo dragocijen i jednako mio, bilo da je prosvijetljen čovjek ili onaj koji osjeća da ne vrijedi.
Kao što rekoh, izlaz postoji ali se ne nalazi ni u jednoj vanjskoj stvari (što ne znači da od stvari koje koristimo treba da odustanemo). Prvi korak ka izlazu iz tog dubokog bola, dragi moj, jeste da povjeruješ da ti nisi bitniji i nebitniji od bilo koga drugoga i da u tebi postoji nepresušan izvor svih dobara koja su ti potrebna za kreativan, stvaralački i život ispunjen smislom. Ti si vrhunski stvaralac kojeg je bog poslao ovamo da se igra. Ej, da se igra i da stvara svijet radosti i blagostanja. Ne pričam ti dječije bajke i utopističke priče da bih te hrabrio i tješio da ipak vrijediš. Izašao sam iz tog filma. Nijedan čovjek ne traži utjehu, čovjek traži put. Put je unutra, i često je neudoban i bolan, ali isplati se uložiti čitavog sebe. Ako si iskren i predan u toj potrazi, otkrićeš ‘božanstveni buket ruža’, otkrićeš čaroliju i neopisivu radost koju ni sam bog nije mogao zamisliti, jer bog voli nepoznato, voli izazov i avanturu, voli da doživi sebe kroz spontanog, prirodnog i procvalog tebe!
Hvala ti na čitanju!
Autor: Ergić Dejan
