Prije sedam godina djed iz Dalmacije je odlučio da se povuče iz maslinarstva i posao prepusti tetki i meni, budući da smo nas dvoje bili najviše zainteresovani da ih nastavimo kultivisati. Moram da kažem da djed i nije bio neki vrstan maslinar (nadam se da neće ovo čitati 😊), naslijedio je masline i nastavio ih obrađivati. Nije ih tretirao kao većina poljoprivrednika, ne zbog toga što je bio sklon prirodnoj zemljoradnji, već prvenstveno zbog nedostatka sredstava uslijed post ratnih okolnosti, a usudio bih se reći i zato što mu to nije bila pasija. Zahvaljujući tome, masline su ostale u prirodnom stanju, hemija se nije koristila, a zemlja se oranjem nije prevrtala i destruisala. U pojedinim maslinicima, ovce susjeda su pasle travu i đubrile tlo, dok je one manje pristupačne djed potpuno zapustio. Sav njegov posao oko maslina svodio se na škaranje (krašćenje) i berbu. Međutim, takvim pristupom priroda jeste ostala očuvana, ali masline (pogotovo one mlade) su sporo napredovale i rod nije bio obilat kakav bi mogao biti.
Pun snage i entuzijazma krenuo sam u sređivanje zapuštenih maslinika. Djed mi je sugerisao da ćemo, ako želimo bogat i redovan urod, morati da oremo i posipamo (tako u našem kraju nazivaju prihranu zemlje hemijskim đjubrivima). Posmatrao sam druge maslinare i skoro svi su radili tako, ali meni je intuicija govorila da tu nešto ne štima. Pojma nisam imao šta, niti sam imao ideju o drugačijem pristupu, ali sam slabaško osjećao da to nije dobar način. Dobro se sjećam dana u polju, među mladim maslinama, kada sam skoro odlučio da odustanem. Nešto u meni se nije slagalo i nisam htio tako da radim, a drugačije nisam znao. Bio sam jako obeshrabren, početni entuzijazam je utihnuo.
Međutim, “slučaj” je učinio da me baš tom prilikom Petar (moj životni učitelj) zamolio da mu donesem nekoliko knjiga iz Hrvatske, među kojima je bila i “Život u učenju od prirode” Viktora Šaubergera. Pretpostavljate da sam provirio da vidim šta se krije iza tog privlačnog naslova. Čitajući knjigu, osjećao sam da je Viktor izumitelj kakav se rijetko sreće – niko drugi na takav način nije opisivao pojave u prirodi. Iako sam intuitivno osjećao da sam došao u dodir sa izuzetnim znanjem i zapažanjima, moram priznati da većinu onog što je pisao nisam razumijevao. Na moje ogromno zadovoljstvo, Viktor je, između ostalog, pisao i o zemlji i kako se ona može na prirodan način učiniti neuporedivo plodnijom. Mistični recepti obogaćivanja tla, termini ‘muška i ženska voda’, bakarni alati za zemljoradnju, namagnetisana voda za plodno tlo – samo su neki od neobičnih fenomena i pojmova na koje sam nailazio kod njega, a koji su učinili da mi se početni entuzijazam ne samo vrati, nego i drastično uveća. Preda mnom su se otvarali novi svjetovi.
Ubrzo posle toga, na radionicama samorazvoja dogodila mi se izuzetno uspješna vježba vizualizacije ‘susret sa unutrašnjim djetetom’. Trajno ću pamtiti slike imanja u prirodi, tih krivudavih stazica oivičenih jagodama, male vodenice i sebe kao dječaka koji se igra, istražujući na tom predivnom rajskom mjestu. Nakon vježbe Petar mi je samo kratko rekao “Permakultura”. Iste večeri sam krenuo u istraživanje ove oblasti preko Sepa Holcera i Masanobu Fukuoke, a moj život je zahvaljujući otkrivenom, mogu slobodno reći, postao sve veće buđenje i igra tog malog dječaka.
Tokom cijele zime istraživao sam permakulturu i autore koji se bave prirodnim pristupom zemljoradnji i životu generalno. Permakultura je nudila čitav set alata kako dizajnirati životni prostor, zajednice, voćnjake, vrtove, na održiv i prirodan način. Bio sam očaran kako lijepo i skladno možemo da organizujemo naše živote u svim bitnim oblastima, ako učimo od prirode. Ona nam je sve nesebično dala, medjutim mi još uvjek ne koristimo priliku da se uskladimo sa njom.
U tom periodu, posebno sam se “zakačio” za koncept samoodrživih voćnjaka, ili kako ih zovu, ‘šumski vrtovi’. To su jednostavni sistemi u kojima pri dizajnu voćnjaka ne sadimo, kao što je uobičajeno, samo produktivne vrste, npr. masline, jabuke itd., već i ‘pomoćne’ biljke i drveće. Oni imaju čitav spektar funkcija, od toga da đubre zemljište azotom i drugim hranjivim elementima, podstiču mikrobiološku aktivnost u tlu, privlače pčele i korisne insekte, te svojim mirisima štite druge biljke. Pažljivim razvijanjem biodiverziteta stvaramo jak imunitet nasada, a njegova zavisnost o čovjeku svodi se na minimum, za razliku od konvencionalnih voćnjaka gdje čovjek, bilo da se bavi organskim ili hemijskim pristupom, mora učestvovati u svim fazama (navodnavanje, zaštita, đubrenje itd.).
Ako pogledamo zasebno livade i šume, naći ćemo da ovo nisu ključna mjesta gdje je značajno razvijena biljna raznolikost i otpornost samog sistema, već upravo na rubnim mjestima između ova dva područja. Tu se naizmjenično smjenjuju osunčanost i hlad, skrivaju se najrazličitije životinjice i insekti, raste veliki broj različitih biljaka svih veličina, od travki i grmolikih žbunova, do većeg drveća. Upravo ovo je model koji želimo oponašati u našem voćnjaku. Razvijamo biljni i životinjski diverizitet i maksimalno koristimo kako horizontalni, tako i vertikalni prostor, pa će se tu naći biljke najrazličitijih veličina, od nižih i viših djetelina, aromatičnog bilja, raznog bobičastog voća, sve do nižih i viših drveća.
Ovo mi se doimalo tako interesantnim, da nisam bio živ ako ne pokušam da to sprovedem u praksi. Čitavo naredno ljeto i jesen proveo sam na selu, čisteći zarasle maslinjake i spremajući sadnice maslina, badema, ruzmarina, smilja, lavanda, kadulje… Namjera mi je bila da prostor među maslinama što više obogatim pomoćnim biljkama, ali i da pokušam da napravim jedan samoodrživ voćnjak sa vrstama kojima odgovara mediteranski klimat, dominantno prožet bademima. Pored funkcionalnosti i produktivnosti, ništa manje, bila mi je bitna estetska komponenta ovakvih zamisli, pa sam svakodnevno u vizijama zamišljao šarenolik voćnjak protkan najrazličitijim bojama, kamene i vodene biotope čija je funkcija da privlače sitne životinjice koje uspostavljaju prirodnu ravnotežu ekosistema i stvaraju muzičke festivale. 😊 Na moje veliko zadovoljstvo permakultura na skladan način spaja ova dva elementa, funkciju i estetiku, pa su pomoćne biljne vrste mahom raznobojne cvjetne akacije, poput karagane, Judinog drveta, albicije, te niskih djetelina, kokotca, smiljkite, facelije… da ne spominjem mediteransko aromatično bilje i raznobojno voće koje svako po svojoj želji može da zamisli. 😊
Novorođenim entuzijazmom ozračio sam moju Vesnu i tetku, pa smo te jeseni prirodu u tom kraju obogatili stotinama sadnica najrazličitijih biljaka. Samoodrživ bademnik je bio posađen, ostalo mu je samo da raste, a masline su se radovale mirisima ruzmarina, lavande, smilja…
Elem, stvari na terenu se nisu baš toliko cvjetno odvijale kao u mojim unutrašnjim voćnjacima. Naredna neuobičajeno jaka zima je ‘pokosila’ manji dio badema i skoro sve rogače, mimoze i druge akacije. Potaknut jakom voljom, nastavio sam da ih kupujem i opet sadim, ali sljedeće ljeto je bilo toliko sušno, a zima opet oštra da je pravo čudo da je išta opstalo. Snaga i entuzijazam su me napuštali. Ono što tad nisam jasno vidio, jeste da svrha tog procesa nije toliko bila uspješan šumski vrt, koliko kultivacija mog bića.
Narednog proljeća, jednog lijepog sunčanog dana, tetka i ja smo išli da škaramo masline. Kada smo stigli u jedan od najljepših maslinjaka sa pogledom na Skradin i dio rijeke Krke, ostao sam očaran prizorom. Oko prve masline na koju sam naišao sve je bilo ljubičasto, a pčele su letjele na sve strane slaveći novu hranu u tom kraju. Primila nam se facelija! I ne samo da se primila nego i bujno porasla. Znao sam da svojim dubokim korijenom rastresa tlo i da ga obogaćuje azotom/dušikom, ali nisam znao da je najmedonosnija biljka i da je tako lijepa. Dok se tetka pentrala po maslinama i prigovarala: “Dejiću, nećemo ništa napraviti!”, zanesen ostao sam da sjedim ispod te masline, slušajući pčele i posmatrajući spiralni cvijet ljepotice facelije. Svjedočio sam novom drugarstvu između ove čudesne biljke i masline. Permakultura je cvjetala u meni, sve je imalo smisla. Neuspjehe se bademima više nisam tako doživljavao, a Fukuoku koji kaže da se tu ne radi samo o kultivaciji maslina, već prvenstveno o kultivaciji nas, još dublje sam razumijevao.
Posle tog lijepog perioda, krenuo sam u nove životne avanture, a moje interesovanje za permakulturu se proširilo na nove oblasti – prirodnu gradnju, povrtlarstvo, dizajniranje samodrživog životnog staništa… ‘Rajske voćnjake’ sam za taj mah iscrpio. Iako sam dao sve od sebe, nisam ostvario sav taj spektar biljaka i boja koje sam zamišljao. Ostala je mala žal ali, shvatio sam da je tako trebalo biti i da život uvjek za nas ima bolje planove. U svakom slučaju, ovo iskustvo me približilo unutrašnjim rajskim predjelima. 😊
Ponekad se čudim i dječije naivno pitam, zašto po javnim površinama ne uspostavljamo ovakve sisteme nasada. Jedno vrijeme sam redovno vizulizovao čitav taj šareniš u međuprostoru naseljenih područja i po gradskim parkovima. Zamislite da idete u šetnju sa svojim djetetom i da ne morate da razmišljate o objedu, već jedete najrazličitije voće onako usput i uz to ne brinete o plaćanju! Najdublje vjerujem da će ovakvi nasadi postati učestala pojava u naseljenim sredinama, no ipak, znam da se neće dogoditi sami od sebe, niti će ih pokrenuti država ili gradske uprave. Mi smo ti od kojih treba da potekne inicijalna iskra i akcija.
Dodatak:
1) Brazilski prirodnjak Ernst Gotsch kao primjer navodi da se u ovakvom sistemu na jednu uloženu jedinicu energije vraća trista puta više, dok u konvencionalnom voćnjaku ulažemo jednu, a dobijamo trećinu jedinice energije. O poređenju kvaliteta hrane ne treba ni trošiti riječi. Ono što ovaj čovjek radi je potpuno fascinantno. Nadam se da će nam poslužiti kao uzor. Video o njegovom radu možete pogledati ovdje.
2) U kontekstu teme Sep Holcer nam nudi koncept voćnjaka/povrtnjaka ‘uberi sam’ (Knjiga Permakutura, str. 69). To nije baš ‘šumski vrt’ varijanta ali je veoma slično. Ovo je takođe genijalna biznis ideja, a može biti veoma korisno zajednici. Ko zna, možda neko od vas ‘zagrize’ (nudim se kao saradnik/savjetnik). 😊
3) Ako vas čitava tema dublje zainteresuje predlažem da pored pomenute dvojice istražite i radove Martin Crawford i Geoff Lawton (Forest Garden).
Hvala vam na čitanju i lijep pozdrav. Kuckamo se i naravno, sadimo.😉
Autor: Ergić Dejan
