Da li znate koja je ključna razlika između ove današnje konvencionalne proizvodnje hrane u odnosu na prirodan pristup? Mnogo je praktičnih razlika, no postoji jedna suštinska i o njoj ću ovdje pisati. Današnja poljoprivreda temelji se na ubijanju života, a prirodna upravo na namjeri da oplemenimo i unesemo što više života u naša polja i vrtove!
Kao što možemo vidjeti u jednom klasičnom vrtu ili na poljoprivrednom zemljištu, čovjek je sebi stvorio puno posla. Za početak, on nosi zemlju na analizu da vidi koji joj elementi nedostaju. Zatim prekopava zemljište i nastoji da obogati tlo upravo tim elementima i to putem mineralnih i umjetnih đubriva, koji su derivati nafte. U mnogim slučajevima, tlu se dodaje stajsko đubrivo ili organska prihrana, a da li je to dobro i uopšte neophodno, reći ću dalje u tekstu. Kroz samo održavanje vrta, vrtlar ima puno posla: plijevi korov, bori se sa insektima i bolestima, redovno zaliva, održava vrt “čistim i urednim”. Ova slika nam je svima dobro poznata, makar kroz primjer naših djedova i baka. A da li ima potrebe za svim ovim?
Prirodno vrtlarstvo se temelji na tome da posmatramo procese u prirodi i primjenjujemo ih u našem vrtu, odnosno, da učimo od prirode. Ako pogledamo prirodu vidimo da biljke savršeno uspijevaju bez mineralnih đubriva, redovnog zalivanja, čupanja“korova”, zaštite od bolesti i insekata, i bez preoravanja tla. Kako to priroda postiže, otkud biljci azot/dušik, otkud joj kalij, fosfor i drugi elementi, kako uopšte ona opstaje i narasta u veliko drvo ako je čovjek ne pazi i ne njeguje?
Ako se dalje zagledamo u prirodu, pogotovo u ona područja koja se nalaze između šuma i livada, vidimo da se tamo nalazi čitav spektar različitih vrsta biljaka, mnoštvo ptica, najrazličitijih insekata, vidimo bujanje života. Svuda u prirodi je tlo prekriveno organskim slojem, a ako podignemo to lišće i naslage nerazgrađene materije, naći ćemo crni vlažni humus i najrazličitije životinjice, bubice, gliste i one okom nevidljive mikroorganizme.
Kako se odvija život u tlu?
Jedan od najčuvenijih poljoprivrednika – prirodnjaka, Masanobu Fukuoka je rekao: “Učinite tlo bogatim životom i nećete morati puno brinuti o biljkama”. Pored toga što će bujno rasti, imaće nevjerovatno jak imunitet, biće veoma otporne i zdrave. Šta znači unijeti život u tlo? Pa zar to ne radi klasičan vrtlar unoseći prihranu putem mineralnog ili stajskog đubriva? Da bismo razumjeli šta znači “živo tlo” i zašto nam je ono važno u funkciji zdravih biljaka i bujnih plodova, ukratko ću pokušati dočarati djelomičnu sliku šta je i kako funkcioniše život u tlu.
Život u tlu podrazumijeva prisustvo najrazličitijih organizama: crvića, glista, sitnih bubica, mikroorganizama poput bakterija, gljivica i drugih. S druge strane, procesom fotosinteze u biljci se stvaraju šećeri, ugljeni hidrati i nešto proteina. Polovina ovog silazi u korjen, a polovina od toga biljka izlučuje u tlo. Ona na taj način hrani mikroorganizme koji prekrivaju i štite njen korjen i koji joj zauzvrat obezbjeđuju onu hranu koja joj je potrebna. Kada je biljci potrebna hrana u vidu elementa koji mi nazivamo azot, ona će nahraniti upravo one bakterije koje svojim enzimom rastvaraju minerale, sitne kamenčiće, glinu, i iz njih izvlače upravo – azot! Isto to će se ponoviti i u vezi ostalih elemenata – biljka će nahraniti one mikroorganizme koji joj obezbjeđuju te potrebne elemente, odnosno hranu. Ovaj proces se naziva kruženje hrane u tlu, a možemo ga smatrati i svojevrsnom trgovinom. Zaključujemo da je priroda beskonačno inteligentna i da sve funkcioniše u savršenom skladu, dok ne dođemo mi, ljudi.
A šta mi radimo?
Nikako ne bih kritikovao nas ljude, jer sve radimo u skladu sa našim stanjem svijesti i onako kako najbolje znamo. Međutim, sada kada su nam dostupna ovakva saznanja, imamo priliku da razumijemo dio tog procesa i da promijenimo one prakse koje nanose štetu prirodi i nama. Evo nekih primjera.
Mi ljudi preoravamo i prevrćemo tlo, u cilju prozračivanja. Međutim, rezultat koji dobijamo jeste da sve organizme koji žive i zavise o tamnom staništu izbacujemo na svijetlo sunca i na taj način ih ubijamo. Preorano tlo trajno ostaje nezaštićeno i ostavljeno na milost i nemilost vremenskim uslovima i uslijed njih biva sabijeno i zavisno o ponovnom preoravanju i prevrtanju.
(Kada sam našao u literaturi da preorano tlo ima smanjenu sposobnost upijanja vode, pomalo sam se začudio jer sam smatrao da takvo rastresito tlo upravo lakše prima obilne kiše u sebe. Jednom prilikom sam krenuo u maslinjak i zaustavio me veliki pljusak. Čekao sam da prestane, ali kako mu se kraj nije nazirao, palo mi je na pamet da brzo odem do maslinjaka jednog rođaka koji redovito ore i da provjerim ovu tvrdnju na licu mjesta. Uslijed grijanja sunca, po površini tla se formirala tanka kožica i napravila film koji onemogućava vodi da prodre dublje u zemlju. Posmatrajući kako se ogromne količine vode slivaju njivom, odlučio sam da iskopam malo zemlje i provjerim koliko duboko je voda u nju prodrla. Nisam mogao da vjerujem kada sam vidio da je zemlja mokra jedva tri do četri centimetra u dubinu. Ubrzo sam shvatio da je ovo jedan od razloga obilnih poplava koje se često događaju u našim ravničarskim poljoprivrednim krajevima).
Da bismo prihranili biljke, koristimo mineralna đubriva koja imaju visok procenat soli, a u cilju zaštite biljaka, upotrebljavamo najrazličitije pesticide, herbicide i druge slične otrove. Rezultat koji dobijamo jeste da sa ovim materijama remetimo život i ubijamo čitav spektar korisnih organizama. Biljka gubi prirodnu zaštitu i saradnike koji joj obezbjeđuju hranu i postaje potpuno zavisna o čovjeku. Ne treba posebno napominjati koliko nisu ukusni niti zdravi plodovi koje dobijemo na ovaj način. Dalje, ova hemija odlazi u dublje slojeve zemlje i zagađuje podzemne vode, izvore, rijeke i mora.
Kao što možemo da vidimo, šteta koju nanosimo prirodi i sebi je višestuka. Pritom čovjek pravi sebi posao i dodatne velike troškove koje uopšte ne bi morao da ima kada bise okrenuo pristupu koji je usklađen sa prirodom i njenim procesima.
Prirodan pristup
Mikrobiolog Eleine Engame nam otkriva da u svakom zemljištu postoji čitav spektar elemenata, odonosno hrane za biljke. Znači, sva zemljišta su bogata hranjivim materijama. Pa zašto onda biljke ne rastu lako i bujno u svakom tlu? Problem je što se najveći dio ovih elemenata nalazi u obliku koji nije dostupan biljkama. Nameće se pitanje, kako da ih učinimo dostupnima biljci, da ih transformišemo? E, to ne možemo, i srećom ne moramo sami, već nam za to trebaju saradnici, potreban nam je onaj život u tlu o kojem sam gore pisao.
Elein Engam nam takođe govori da čovjekov posao nije da brine o prihrani kultura, jer čovjek ne može da zna koji element, u kojem omjeru i u koje vrijeme je potreban biljci. ČOVJEKOV POSAO JE DA VRATI ŽIVOT U TLO. Ovi živi organizmi će obezbijediti biljci svu zaštitu i hranu koja joj je potrebna, čak i one za koje naša nauka još uvijek ne zna.
U našem vrtu smo primijenili ova saznanja i zaključili da ovi principi odlično funkcionišu. Ne bih mogao pisati da nismo probali. Pravo je zadovoljstvo kada vidite da biljke zdravo napreduju bez kopanja tla, bez stajskog đubriva, bez posebnih zaštita. Postoji nekoliko načina da se tlo učini bogatijim i življim nego što jeste.
Najbolji način je kvalitetan kompost ili glistinac pomiješan sa malo šumske zemlje. Kalifornijske gliste inkubiraju u svom organizmu veoma mnogo mikroorganizama i svojim izlučevinama obogaćuju tlo. Glistinac je bogat jednom vrstom mikroorganizama (bakterijama) ali mu nedostaju one koje se nalaze u šumama (gljivice), tako da je glistincu dobro dodati jedan dio šumske zemlje, u svrhu mikrobiološke raznolikosti.
Drugi način pomoću kojeg tlo obogaćujemo životom jeste kompostni čaj ili kompostni ekstrakt. Kompostni čaj je specijalno pripremljena tečnost koja se prska po tlu i po biljkama u cilju unošenja čitave “vojske” naših saradnika – mikroorganizama. (Za detaljne recepte kompostnog čaja googlajte Eleine Engham – compost tea).
Još jedna bitna praksa u prirodnom vrtlarstvu je zaštićeno tlo (malčiranje). Malčiranje je tehnika pokrivanja tla sijenom, slamom ili nekom drugom organskom materijom. Malč prevashodno čuva i podstiče život u tlu, ali od njega imamo višestruku korist. Tlo je zaštićeno od ekstremnih vremenskih uslova i zadržava optimalnu temperaturu i vlažnost. Zatim, tu se skupljaju najrazličitije bubice, insekti i gliste koje đubre tlo. Malč ne dozvoljava korovu da se probije i na taj način ne moramo ulagati energiju i vrijeme u borbu protiv njega. Na kraju, malč se raspada i stvara novi sloj bogatog tla.
Malč sam počeo da koristim u maslinarstvu, nagrćući pokošenu travu oko maslina, a sad i u vrtu. Zbilja je zadovoljstvo kad odgrnete taj sloj trave i vidite da je zemlja ispod vlažna i rastresita. Pritom, tamo ima jako puno različitih bubica koje razgrađuju malč i pretvaraju ga u novo tlo.
Bioraznolikost je takođe jedna od najbitnijih metoda uzgoja otpornih i zdravih biljaka. Potvrdu ovome nalazimo u gore pomenutim rubnim prostorima između šuma i livada. Upravo zbog velike bioraznolikosti ova područja su najstabilnija i najotpornija. Cilj nam je da takvo nešto stvorimo u svome vrtu ili voćnjaku. Najlošija opcija je monokultura biljaka, odnosno da na jednom komadu zemlje sadimo samo jednu vrstu. Svidjela mi se jedna metafora za monokulturu: zamislite naselje u kojem žive samo vodoinstalateri, ili samo ekonomisti. Svima nam je jasno da je ovakav sistem neotporan i neodrživ. Cilj nam je širok spektar profesija, odnosno biljaka. Zato ćemo u našem vrtu pored produktivnih vrsta, nastojati posaditi što širi spektar aromatičnih i cvjetnih biljaka. One svojim mirisima tjeraju pojedine štetne insekte, a privlače pčele i druge korisne insekte koji obogaćuju ekosistem našeg vrta. Ja lično volim pored povrća da sadim kadifice, dragoljub, neven, bosiljak, origano, metvicu i druge aromatične biljke.
Ovdje je bitno napomenuti da je potrebno malo istražiti “biljne zadruge” da ne bismo sadili jedne pored drugih biljke koje se ne podržavaju. Na internetu postoje tabele biljaka koje se međusobno slažu, međutim još bolje je “konektovati” se sa biljkama i posmatrati i istraživati ovo na licu mjesta. Što se mene tiče, ova konekcija vrtlara i biljaka, odnosno čovjeka i prirode, generalno je najbitniji faktor uspješnog vrtlarstva. Kako ostvarivati tu povezanost/prožimanje, možete čitati u tekstu o prirodnom vrtlarstvu i svjesnom vrtlaru.
Autor: Ergić Dejan
