Prije nekoliko dana, na jednom interesantnom blogu, pročitao sam tekst o ličnoj transformaciji. Autorka je upotrijebila primjer svoje majke koja joj je rekla da se tih dana ne osjeća naročito lijepom. Ova, koja je pritom i life coach, joj je predložila da uradi nešto za sebe, pod tim podrazumijevajući odlazak kod frizera, kozmetičara ili kupovinu nekog lijepog odjevnog predmeta. Malo sam kontemplirao na ovu temu i dobio poticaj da napišem koju riječ o njoj, jer je važno da razumijemo šta se dešava kada izvana radimo nešto za sebe, a u cilju mijenjanja unutrašnjeg osjećaja.
Prije nego počnem, reći ću da se u djetinjstvu i dugo poslije toga nisam osjećao lijepim, čak suprotno. Smatrao sam da su lijepi samo oni ljudi koji imaju prćast nos i savršen ten, a sobzirom na moje pjege i malo izbačen nos, sebe sam osudio na ‘lijep izbor’. Dugo sam muku mučio sa tim saplićućim uvjerenjem i ‘filovao’ se spolja – mučio se podižući tegove, kupovao skupocijenu garderobu, proučavao popularnu psihologiju i ponavljao afirmacije da sam lijep i kao takav vrijedan. Mogu reći da su mi ove spoljne promjene promijenile sliku o sebi, ali samo sliku, ne baš mnogo unutrašnje stanje nisam lijep koje se samo sakrilo dublje i bez obzira na tijelesne promjene uvjek stvaralo osjećaj da nisam dovoljno i podsjećalo da treba da obavim nešto mnogo važnije od pukog ‘filovanja’.
Ako se žena osjeća nelijepom i nevrijednom, i iz tog razloga ode da promijeni frizuru, ona zbilja i može pri pogledu na ogledalo ili uslijed nečijeg komplimenta, da pomisli i doživi izvjesnu kvalitetu osjećaja “lijepa sam, ja vrijedim”. Ona čak može da uvjeri sebe da to tako jest i taj osjećaja može trajti neko vrijeme. Koliko je to stanje duboko, odnosno plitko, brzo će joj pokazati neko ko ne primjeti njenu frizuru, ili neko ko joj, ne daj bože, kaže da joj dobro ne stoji. Taj će je podsjetiti, odnosno aktivirati onaj prikrivani osjećaj nisam lijepa, ne vrijedim. A žena, umjesto da zahvali tome ko joj je pokazao šta je u njoj, ona se čak može naljutiti, okrenuti leđa i najvjerovatnije će morati opet ‘kod frizera’.
Možemo zaključiti da je žena iz našeg primjera uvjeravanjem sebe lijepa sam, samo potisnula dublje onaj osjećaj nisam lijepa; nije ga transformisala, samo ga je prigušila, sakrila. Posmatrajte iskreno ovo kod sebe, u jačem ili slabijem obliku svi kroz ovo prolazimo.
Istinska ljepota nije stvar uvjerenja, ona je naše stanje, stanje našeg bića. Ljepota nije stvar dotjerivanja, nego posljedica naše duboke spoznaje ko mi u istini jesmo.
Kako doći do istinske ljepote? Ništa teže, a ništa lakše. Za početak, važno je razumjeti da je ljepota u nama i da je ne moramo sticati, zaslužiti, niti tražiti. Vulkan ljepote je u nama i čeka da se otvorimo. Nikakavo traženje, nikakav pokret nisu potrebni, već samo povjerenje, otvorenost i prepuštenost sebi istinskima.
Iskustvo istinske ljepote
Jutro je i sjedim u dvorištu. Nastojim da osjećam tijelo i energiju u pozadini. U blizini čujem pjev ptičice, pomjeranje grana na tihom povjetarcu. Na horizontu vidim plavo nebo, a u neposrednoj blizini zelenu krošnju smokvinog drveta. Na desnom obrazu osjećam hladan dah povjetarca, a na lijevom blagu toplotu mladog jutarnjeg sunca. Tonem sve dublje u sebe i osvješćujem da se današnji dan nikada nije dogodio, da ovaj trenutak nikada ranije nije postojao. Primjećujem da ova ptica prvi put ovako pjeva, da sunce prvi put ovako grije i nebo je danas drugačije plavo. I juče je sve ovo postojalo, ali ne ovakvo. Juče nije nestalo u nepovrat, samo se stopilo i pretočilo u sada i dodalo nov kvalitet ovom jedinstvenom trenutku. Sada je sve što jest, ovaj pjev je sada i nikad više ovakav, sutra će biti drugačiji. Slušam taj besplatan koncert, potpuno spontan i graciozan. Ptičica ne zna da sam svjestan njenog pjeva, nju ne interesuju slušaoci, samo radosno pjeva, i to je sve u čemu ona jest. Dok sam potpuno zaronjen u zvukove doživljavam ona lijepa stanja iz djetinjstva, kada sam slušao golubove, kada mi je sve bilo sveže i novo, i kada sam osjećao slobodu. Odjednom, sasvim iznenada primjećujem da se osluškujući i posmatrajući te spoljašnje pojave gubi osjećaj tijela, gube mu se granice. Iščezava osjećaj o ja, rastapa se i preliva na ono što čujem, vidim, osjećam, a sve ono što je do maloprije bilo vani istopilo se i ulilo u nutrinu. Prelivam se i postajem okolina, a okolina postaje Ja. Unutrašnjost i spoljašnjost su se sjedinile, ne postoje granice, ne postoji razlika. Dok ptičica u meni pjeva, dok je nebo u meni plavo, osjećam sasvim tihu milinu, bezrazložnu radost. Doživljavam iskonsku ljepotu, spoznajem da ja jesam ona, ona je stanje mog bića. U tom stanju ona se iz nutrine izliva i obuhvata čitavo tijelo, obuhvata sve što opažam, sav moj svemir. Uviđam da ono što ja jesam jest sam njen izvor i događa se jedna tiha ekstaza, stapanje sa cjelinom postojanja. Sve je od nje satkano, ona je sve što postoji. Svi oblici koje smo stvorili, sve što osjećamo, iz nje je nastalo, sve su samo različiti oblici ljepote.
Dok suze spoznaje klize niz obraze i licem treperi osmijeh sreće, znam da ja jesam, znam da je To to. Dogodio se prasak, nešto od svevremenog značaja, dogodila se provala, eksplozija. Ja to znam, univerzum to zna, cjela vaseljena to zna i slavi. Kroz oblik, kroz čovjeka, dogodila se ljubav, milost i ljepota.
Ovaj tekst posvećujem Natali Luks, mojoj dragoj učiteljici življenja u blagostanju i nekom ko me podstakao na slobodno izražavanje. Ova doživljena stanja ljepote vežem za njenu knjigu Duhovna ekonomija koja me tih jutara nadahnjivala.
Autor: Ergić Dejan
