Svake godine mi je najteži dan u školi bio – prvi! Nije to bilo zbog same škole u koju inače nisam volio da idem, već zbog toga što će nas učiteljica prozivati i pitati šta smo radili u toku ljetnjeg raspusta. Šta da pričam, kada su mi raspusti bili siromašni, provedeni kod babe i djeda na selu, gdje sam sam izmišljao svoje igre, stidljiv i povučen, kako bi se danas moderno reklo – introvertno dijete.
Prvog septembra trebalo je ustati i ispričati dogodovštine sa raspusta. Sva djeca će pričati kako su se igrala sa drugarima, kako im je bilo lijepo, a ja se nisam igrao sa drugom djecom, moja priča se ne uklapa, šta da pričam?! Osim toga, trebalo je pred cijelim razredom da ustanem i da im pričam. Kako, kad sam cijelo ljeto ćutao? Kako sad odjednom da pričam pred svima? Bio bih najsrećniji da me preskoče, da se taj dan ne dogodi.
Druga izuzetno mučna i teška situacija za mene, bila je pisanje pismenih zadataka. Sjedio bih sa sveskom ispred sebe, sa napisanim imenom, datumom i naslovom pismenog, ali preko toga, ni makac dalje. Nikako nisam znao kako da počnem i šta bih napisao. I tako sam sjedio ispred praznog bijelog papira do pred kraj časa, sa sve većom tenzijom u tijelu. Najčešće bih u zadnjim minutama školskog časa napisao tri, četiri rečenice, koje bih pritom malo raširio da izlgeda kao da sam napisao više teksta. Ponekad je to ostao prazan papir, a rijetko kad nešto više od nekoliko redaka. Tokom osnovnog školovanja, učiteljice su ocijenile moje radove sa jedinicama, nekoliko “prelaznih” dvojki i jednom četvorkom. Šta se dogodlio da sam napisao rad za četvorku, sada ne uspijevam da se sjetim.
Za vrijeme čitavog mog djetinjstva mislio sam da jedini imam ovakve probleme, jer drugoj djeci je bolje išlo, barem u mojim očima. Ovakva percepcija je doprinosila da budem sve povučeniji i zatvoreniji u društvu i jedva sam čekao da se povučem i odem u svoj osamljeni svijet. Tamo sam se divno igrao i ništa mi nije falilo. Iako sam imao faze kad sam se igrao sa drugom djecom, povezivao sa njima i lijepo se osjećao, to nije predugo trajalo. Moja sigurna luka je bila osamljenost. Zašto vam sve ovo pišem? Zato što sada razumijem da je većina djece, većina nas, imalo slične probleme i zato što se ovo tiče svih nas. Razlika je samo u nijansama i intezitetu zatvorenosti.
Ja sam sada odrasla osoba, proživio sam skoro četvrtu deceniju života. U srednjim dvadesetim osjetio sam nevjerovatno tešku unutrašnju tjeskobu i frustracije. To nije imalo mnogo veze sa spoljašnošću jer spolja je manje-više sve bilo kako treba, baš onako kako je društvo propisalo i normiralo. Duboko u sebi sam znao da nešto debelo ne valja, da nešto u meni nije dobro podešeno. Pribjegavao sam narazličitijim spoljašnjim promjenama ali tjeskoba kao da se produbljivala.
I onda kada se činilo da će to vječno trajati i da spasa nema, jednog dana sam “sasvim slučajno” upoznao izuzetnog čovjeka. Susret sa njim je nagovjestio neka nova vremena, nekog novog, a starog, mene. Od tada se moje životno usmjerenje potpuno promijenilo, počeo sam da razumijevam uzrok mojih nepodnošljivih stanja. Bio je to zaborav moje prave prirode, odvojenost od sebe istinskog. Unutrašnja patnja koju sam spolja uspješno prikrivao i svijetu solidno glumio da je sve ok, navela me je da zdušno prionem na proučavanje sebe, kroz radionice samorazvoja vođene od strane pomenutog čovjeka, kroz samostalan rad i proučavanje ezoterijskih tekstova.
Sada, nakon desetak godina spoznavanja sebe, osjećam se kao na početku. Međutim, taj početak nije ni nalik onom prvom septembru i onom dječaku koji sjedi pred praznim papirom. Taj dječak u meni više nije zatočen, on je odlučio da izadje, pokaže svijetu svu svoju ljepotu, raskoš i da slobodno izrazi sve što mu duša poželi. Upravo je slobodno izražavanje vrijednost kojom želim da otvorim pisanje ovdje, na ovom sajtu.
Slobodno izražavanje je jedan od najvećih problema ljudi današnjice, čak uzrok većine razbolijevanja. Mnogi ljudi su svjesni ove svoje blokade, mnogi misle da im dobro ide, ali samo izuzetno rijetki su sposobni da se slobodno izraze. Da bih bio jasniji, moram naglasiti da postoji suštinska razlika između izražavanja svoje ličnosti i svoje istinske prirode. Mnogi od nas lako izražavaju svoju ličnost, naučene programe (čak’, ne bih rekao lako, nego – po navici, pa djeluje da je lako), ali samo izražavanje svoje istinske prirode, onog novog, svježeg, iskonskog, možemo nazvati pravim, slobodnim izražavanjem. “Zadatak” koji sam prepoznao jeste da u ovim posrednim obraćanjima budem istinit i da slobodno izrazim sebe takvog. Bez ovoga ne bi bilo smisla pisati, ne bi vas doticalo, niti bi ikome koristilo.
Kao što sam vam napisao, do skoro sam bio veoma zatvoren, prošao sam temeljno i duboko kroz to nesnošljivo stanje. Obrisi toga se i danas povremeno pojave, ali uspijevam da, nekad brže, a nekad sporije, to prepoznam. Tada se to stanje povuče, a svakim novim povlačenjem se rastapa i biva sve slabije. Sada, kada sam dotakao trunku slobode, duša želi da je uvećava i širi, želi da je osjeća i vidi svuda, u sebi i u drugima. Moja velika, ma, neopisiva želja jest da svi postajemo slobodna ljudska bića, da se lako oslobađamo unutrašnjih zatvora; da prepoznajemo svoje najveće strasti i talente, te da ih sa velikim poletom i žarom ispoljavamo, radosno dijelimo sa drugima i na taj način, kroz iskustva građenja ljepših svjetova, spoznajemo da smo bukvalno božanska bića, bića cvjetne ljepote i razigrane raskoši.
Autor: Ergić Dejan
